Ovog nas mjeseca dijeli točno jedna godina od Paraolimpijskih igara u Parizu 2024. zbog čega smo odlučili porazgovarati s mladom paraolimpijkom Paulom Novinom koju se nadamo gledati na Igrama sljedeće godine.

Paula iza sebe ima osvojene medalje na europskim i međunarodnim natjecanjima, a bila je najmlađa članica hrvatske paraolimpijske reprezentacije u Tokiju 2021. gdje je isplivala novi hrvatski rekord.

Paula, kako su izgledali tvoji početci?

Rođena sam 2003. godine u Zagrebu, a odrasla sam u Ivanić-Gradu. Čak i prije nego što sam prohodala, išla sam u bazen. No, u početku su odlasci na bazen bili nužni iz rehabilitacijskih razloga. U ranoj dobi dijagnosticirana mi je cerebralna paraliza, stoga sam se morala razviti motorički. Ipak, to me nije spriječilo u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. S vremenom sam se počela baviti plivanjem kao sportom koji sam jako zavoljela, a ne samo radi potrebe za vlastitim motoričkim razvojem. Ja sam u bazenu od petog mjeseca života, drukčije ne znam.

Što je svakodnevica jedne paraolimpijke?

Izvanredna sam studentica na Kineziološkom fakultetu na smjeru Kondicijske pripreme. Kad nemam fakultet, budim se oko 6, spremim se, odem na bazen, malo se razgibam, odradim plivački trening od 7 do 9, zatim odem u teretanu od 9 do 10. Potom se vratim doma, skuham si nešto i pojedem pa ostatke sačuvam u hladnjaku za sutradan. Nakon što kratko odspavam, odem ili do psihologa ili na rehabilitaciju, zatim na masažu pa ponovno na trening od 18 do 20. Na kraju dana vratim se doma, najedem se, odmorim se i idem spavati. Pomaže mi tim trenera, psihologa, nutricionista i drugih koji su zaista najbolji u svom poslu.

Što te motivira da ideš dalje?

Motivacija je za mene jako relativan pojam jer ju ne možete zadržati na svakodnevnom nivou, potrebna vam je rutina. Meni su ljudi često govorili: „Ti si luda, ti nisi normalna, znaš li se ti odmoriti?“ Svi su ludi dok ne uspiju, a onda to poprima malo drukčiji oblik. Svi gledaju na društvenim mrežama samo dobre stvari i uspješne ljude pa je prirodno i motivirajuće da i ti želiš sve najbolje za sebe. A motivaciju nekad ne možeš zadržati ni cijeli dan, a kamoli tek tjedan ili mjesec. U svakodnevnici mi pomažu vjera, roditelji, prijatelji, dečko i treninzi. Oni su moj najuži krug ljudi kojima sam beskrajno zahvalna što su ovdje pored mene. Oni čine mene i moj integritet i bez njih ne bih mogla zamisliti svoju svakodnevicu. S druge strane, mogla bih bez mobitela ili televizora .

Poželiš li kada odustati?

Teško je zadržati rutinu koja te dovodi do rezultata. Čak i ako pogodiš rutinu, ako napraviš fantastičnu rutinu, treniraš mjesecima pa i godinama i onda ne uspiješ, većina ljudi vraća se nazad jer nije spremna preuzeti odgovornost i nastaviti s treninzima. Jednostavno, nije mi uspjelo sad i to je to, meni ovo više nema smisla. Takav je način razmišljanja jako pogrešan jer ljudi time sami sebe zatvaraju, zatvaraju vrata samima sebi i zatvaraju svoje talente. Dajem najviše od sebe i tako će biti sve dok mi tijelo ne otkaže i tada ću odustati. Ali prije toga sigurno neću odustati zato što sam se razočarala ili zato što nešto nije išlo kako sam si zamislila u nekom trenutku. Želim biti osoba koja će se za dvadeset, trideset godina moći osvrnuti na svoju karijeru.

Kojim se tvojim uspjesima možemo nadati u budućnosti?

Apsolutno se nadam da ću za desetak godina sudjelovati na velikim natjecanjima s kojih ću se vratiti s odličjima. S obzirom na to da imam 19 godina, očekujem još jako puno od sebe. Trenutačno mi je u fokusu Svjetsko prvenstvo u Manchesteru. Moj trener Ivan Perzel i ja sada se fokusiramo na to. Kad dođe vrijeme za Pariz, doći će. Trenutačno imam zadovoljene norme, no sve još ovisi o kvotama, koliko ćemo mjesta dobiti. Nadam se da će sve ispasti na najbolji mogući način za mene.

Imaš li još kakvu poruku za kraj?

Željela bih svojim primjerom pokazati da su instantne stvari koje se forsiraju, a koje imaju uzore, krive. Htjela bih da čitatelj dobije aha efekt: „Pa možda, ako može ona, mogu i ja. Ako mogu ja, može bilo tko.“ Za ostvarivanje rezultata ne postoji nikakva tajna, već godine i godine treniranja.

Allianz je kao svjetski osigurateljni partner Olimpijskog pokreta i Paraolimpijskog pokreta na globalnoj razini te Hrvatskog paraolimpijskog odbora na lokalnoj razini ponosan što je Paulu mogao pratiti i u ranoj fazi njezine sportske karijere kada je bila dio projekta Treneri velikog srca u sklopu kojega je pozivala djecu s teškoćama u razvoju da se počnu baviti sportom i svojim primjerom nadahnjivala ljude u Allianzu i šire.

Paula, hvala na razgovoru. Želimo ti i dalje puno sreće i uspjeha u tvojoj sportskoj karijeri!