Ovo je priča o ljudima koji su istovremeno dio statistike i oni koji nadilaze barijere postavljene tim statistikama. Oko 15 posto stanovništva živi s invaliditetom, što ih čini najvećom manjinom na svijetu. U Hrvatskoj ima više od 600.000 osoba s invaliditetom, no prema procjenama tek oko 10.000 osoba bavi se sportom profesionalno ili rekreativno, što je manje od 2 posto. Ipak, i u tom malom postotku kriju se vrhunski sportaši koji su u prošloj godini s velikih međunarodnih natjecanja kući donijeli čak 307 medalja. Osim što osvajaju vrijedna odličja, svakodnevno treniraju i daju svoj doprinos društvu, hrvatski paraolimpijci:ke kroz vlastite su primjere, ambasadori inkluzivnog društva jednakih prilika i mogućnosti.

Jedni od njih su Ivan Mikulić i Paula Novina, ovogodišnji predstavnici Hrvatske na Paraolimpijskim igrama. Uskoro krećemo s odbrojavanjem posljednjih 100 dana do početka jedne od najvećih sportskih manifestacija i tim povodom donosimo vam razgovor s paraolimpijcima.

Kakav je osjećaj biti jedan od predstavnika Hrvatske na Paraolimpijskim igrama?

Ivan: Osjećaj je super još jednom predstavljati svoju zemlju na PI. Teško je zapravo opisati tu količinu sreće i uzbuđenja na PI. U svakom smislu nemjerljiv osjećaj s bilo kojim drugim natjecanjem. Nadam se što većem broju hrvatskih natjecatelja u Parizu.

Paula: Osjećaj je izvanredan, to će biti drugi put u karijeri da nastupam na Paraolimpijskim igrama i činjenica da mogu reći da sam zapravo do svoje dvadesete godine nastupila u dva ciklusa, na dvama PI je meni stvarno jedna činjenica na koju sam iznimno ponosna. Tu mogu samo izreći zahvalu prije svega dragom Bogu, a nakon toga svojoj obitelji, roditeljima i svom treneru Ivanu Perzelu i cijelom timu koji stoji iza, ili bolje rečeno pored mene. Od psihologa, nutricionista, fizioterapeuta i tako dalje. To su ljudi čiji doprinos meni puno znači i bez čijeg doprinosa ja sada ne bih bila tu gdje jesam.

Kako se pripreme za Paraolimpijske igre razlikuju od redovnih priprema i treninga?

⁠Ivan: Same pripreme za PI u odnosu na druga natjecanja najviše se razlikuju u tome što zapravo traju kroz cijeli ciklus ( 4 godine ). Također sva natjecanja u ovoj godini do tada nisu od tolike važnosti i više su kao neki pokazatelj stanja i forme za Pariz 2024.

Paula: Rekla bih da je glavna razlika to što je paraolimpijska sezona izrazito duga. U travnju imamo europsko prvenstvo, a zatim krajem kolovoza su paraolimpijske igre, tako da glavno po čemu se razlikuje je to što treba održavati formu na visokoj razini čitavo vrijeme. Ipak, mislim da se za svako natjecanje pripremamo da bude na što višoj razini i što kvalitetnije odrađeno, ali tako se zapravo pripremamo za sve. Ključno je imati u glavi da svaka sljedeća utrka bude bolja od prethodne, bez obzira jesmo li na manjim ili većim natjecanjima.

Koja su vaša očekivanja od ovogodišnjih igra?

⁠Ivan: Znam da je uvijek ista priča, ali stvarno uvijek idemo po to zlato. Nadam se ponovnom finalu te ovoga puta i pobjedi. Naravno, treba biti i realan te se nadati da će se na taj dan sve posložiti.

Dovoljno je ustati taj dan na krivu nogu, da vas boli glava ili bilo što drugo što bi vas moglo omesti u vašoj izvedbi i šanse za pobjedom su već manje.

Paula: Ono što nikako ne volim je davanje prognoza. Smatram to samo nepotrebnim pritiskom. Ono što mogu obećati je da ćemo se maksimalno pripremiti, uložiti 100 % u pripremu. Dat ćemo najbolje od sebe da utrke u Parizu budu na što višoj razini i da se vratimo sa što boljim rezultatima u Hrvatsku. Moj osobni cilj je da igre u Parizu budu za jednu 'stepenicu' bolje nego što su bile igre u Tokiju. Ciljevi su također osobni rekordi, pomicanje vlastitih granica i to je ono na što se najviše orijentiram.

Što biste rekli da je vas istaknulo u odnosu na druge sportaše da postanete predstavnik na Paraolimpijskim igrama?

⁠Ivan: Ono što je mene istaknulo u odnosu na druge sportaše da postanem predstavnik na još jednim PI je definitivno konstanta! U vrhu svjetskog parataekwondoa sam preko 10 godina i ako se ne varam nikada nisam pao ispod trećeg mjesta na svjetskoj rang ljestvici. Hvala dragom Bogu, obitelji, mojim trenerima i timu oko mene koji su se brinuli da ostanem maksimalno zdrav sve ove godine.

Paula: Teško je reći jer imamo puno kvalitetnih sportaša ove godine. Ema Mečić, Dino Sinovčić i ja ćemo predstavljati Hrvatsku u Parizu u paraplivanju. I jedino što mogu reći je da sam izrazito zahvalna, sretna i ponosna zato što sam dio jedne takve ekipe. Ema i Dino su vrhunski paraplivači, a još važnije od toga sjajni ljudi, tako da ću srčano navijati i za njihove rezultate u Parizu.

Kakav je osjećaj kada na ovakvom tipu natjecanja vidite navijače koji su doputovali iz Hrvatske kako bi vas bodrili?

⁠Ivan: Ekipa se već najavila da dolazi, obitelj, prijatelji. Kakav je to osjećaj mislim da ovisi od čovjeka do čovjeka. Naravno da mi je neopisivo drago što će me gledati i to posebno na PI. Ipak, tako 'uska publika' može stvoriti stres. Smatram da bi oni meni mogli stvoriti samo onaj pozitivan stres, da se pokažem i dam 200 % od sebe taj dan.

⁠Paula: Iz osobnog iskustva mogu reći da prisutnost mojih navijača na bilo kojem natjecanju u meni budi dodatan adrenalin i osjećaj ponosa. U Parizu očekujem sjajnu atmosferu jer su moja obitelj i prijatelji već najavili svoj dolazak. Drago mi je jer su ovogodišnje igre u Europi što će sigurno utjecati na posjećenost naših navijača. U Tokiju primjerice, u pandemijskim okolnostima, nažalost nije uopće bilo publike što se itekako odrazilo na cjelokupnu atmosferu i duh igara. Pariz će biti sasvim druga priča. Ne sumnjam da će biti odličan osjećaj plivati u Parizu pred publikom koju čini moja obitelj i prijatelji. Jedva čekam!